BIBLIJSKA PORUKA DANA

Vrijeme kroz godinu

14. tjedan kroz godinu

Utorak, 6. srpnja 2010.

Mt 9,32-38

32Tek što oni iziđoše, gle, doniješe mu njemaka opsjednuta. 33Pošto izagna đavla, progovori njemak. Mnoštvo se čudom čudilo i govorilo: "Nikada se takvo što ne vidje u Izraelu!" 34A farizeji govorahu: "Po poglavici đavolskome izgoni đavle." 35I obilazio je Isus sve gradove i sela učeći po njihovim sinagogama, propovijedajući Evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć. 36Vidjevši mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira. 37Tada reče svojim učenicima: "Žetve je mnogo, a radnika malo. 38Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

TAKVO ŠTO JOŠ NE VIDJESMO U IZRAELU

Mt 9, 32-38

Mnogome nas uče Isusove riječi, još više nam govore njegova djela. Stari su bili u pravu kad su umovali: Da bismo razumjeli Isusov nauk, moramo uvijek imati pred očima Isusovo ponašanje i djelovanje. Poglavlja o Isusovim čudesima u Matejevu Evanđelju (8.i  9. poglavlje) završavaju ovim kratkim odsječkom, iscjeljenjem čovjeka koji bijaše gluh i nijem, k tome još i opsjednut. Ovaj kratki ulomak govori o izgonu nečiste sile iz čovjeka, pri čemu se mnoštvo divi. Već ovdje se vidi pocijepanost stajališta prema Isusu. Mnoštvo se divi, zaneseno je Isusovim djelima i riječima (Takva šta ne vidjesmo u Izraelu), dok su farizeji uvijek za petama da ga uhvate na riječi i djelu. Oni mu spočitavaju kako s pomoću đavolskih sila izgoni nečiste sile. Jedni ga prihvaćaju,oduševljeni su, a drugi mu spočitavaju đavolske spletke, jednostavno ga demoniziraju u svemu. Na samome početku nazire se negdje u daljini Isusov tragičan kraj. Ništa pak od onoga što Matej u svome djelu pripovijeda i nama donosi, nije stvar prošlosti, nego je uvijek krajnje aktualno - i ovaj gluhonijemi opsjednuti, i mnoštva koja su kao ovce bez pastira.

Koliko ih je danas kojima su usta stalno zatvorena, koji nemaju prava glasa, koji su neslobodni. Počevši od vlastite kuće, doma, obitelji, od škole, radnoga mjesta, pogotovo pak u totalitarnim sustavima, gdje se sustavno potire sloboda govora, gdje je deviza jezik za zube inače ode u zatvor ili pak gubiš posao. Ljudi su prisiljeni živjeti u neslobodi, uvijek potiskujući u sebi svoje osjećaje.

Isusova se punomoć u odnosu na Ivana Krstitelja upravo u ovome jasno očituje. On zapovijeda nečistim silama i one bježe. U Ivana nema govora o demonima, zlim duhovima, Svetome Duhu. Isus se suočava s Knezom ovoga svijeta i pobjeđuje ga. Nema tu velikih prenemaganja niti zazivanja. Isusova je riječ upravo kao na početku stvaranja: stvoriteljska. Kao što Bog stvara riječju, tako i Isus riječju, molitvom, zazivom izgoni nečiste sile. Isus je riječ, pojam i punina Božje Riječi. Njegova riječ stavlja sve u prvobitni Božji poredak, kakav bijaše na početku, prije grijeha.

Isus otvara usta da bi čovjek mogao slaviti Boga. Bog govori i čovjek odgovara, čovjek govori Bogu i Bog sluša i uslišava. Isus unosi eksplozivnu snagu u učmalo društvo, djeluje razorno na uhodane predodžbe farizeja i pismoznanaca, i zato onakve optužnice.

Druga slika koju nam današnje čitanje pruža jest slika napuštena, zapostavljena, zapuštena naroda. Isus obilazi sva mjesta u Galileji, liječi. Narod je kao ovce bez pastira. Isus rabi gorke riječi koje ćemo pronaći kod jednoga Jeremije ili Ezekijela u Starome zavjetu. Narod izraelski nalik je velikome stadu pod šibom goniča, pastira, koji nemaju nikakva drugoga interesa osim svoje koristi od stada. "Vjetar napasa moj narod" reći će Ezekijel, a Jeremija još žešće: "Vihor odnosi sve tvoje pastire, svi tvoji prijatelji idu u progonstvo". Isusa zahvaća sućut, ljubav. Žao mu je naroda. Grčki izričaj govori o utrobi koja se u čovjeku okreće, prevraća. Takav je Bog. On se predstavlja kao istinski pastir koji polaže za svoje ovce život. Njega zahvaća iznutra ljubav, on u suočenju s vukom riskira čak i sami svoj život. Upravo se tu prepoznaje tko je pravi pastir.

Isus nastupa kao pastir, ne kao farizej, rabin ili pismoznanac. Ne tumači Pismo prema rabinskom običaju, nego neposredno. Na što mu sliči Izrael njegova doba? Na raspršene ovce po gorama, bez zavičaja i doma, beznadno rasijane po stepama i kamenjaru ondašnjega Izraela. Njegova misija bijaše okupiti te koje je sinagoga isključila, za koje se službena religija ondašnjega doba nije skrbila. Bog se ne da ograničiti samo na sveti prostor, njegovo je sve stvorenje i svako ljudsko biće. Isus shvaća nevolju i bijedu svojih suvremenika i zato ima s njima sućuti. Iz sućuti liječi i ulijeva novu snagu obnove.

Tko je samo to zbog novca, tko je to samo zbog koristi od ovaca, tome je stalo najprije do vlastita života. I zato Isus nastupa prepun ljubavi i iz ljubavi daje svoj život. To je ona luda ljubav koja ne preže ni pred smrću! Koja zapravo ljubav nije prekomjerna? Ljubav majke, ljubav oca? Pa jasno! Upravo je takva Isusova ljubav! Stoga Isus moli da mole za prave pastire, prave radnike u Božjoj žetvi. To je i danas naša obveza.

Jer ništa bolje nije ni danas u suvremenom svijetu. Ljudi su obezglavljeni, nemaju jasnih predodžbi, pogotovo ne moralnih autoriteta i vođa koji bi ih vodili u izvjesnu budućnost. Poganstvo se na sve strane širi, nema otpora duhu suvremenog svijeta, kršćanstvo se iznutra rastače. Progoni su prisutni, ako ne fizički, onda duhovni, izolacija. Nema više nikakve romantike koja bi nas nosila. Treba se zaputiti u stanoviti egzodus gdje nas Isus poziva, u svoje društvo, biti s njime da nas nahrani svojom riječi i osobom. Postati ponovno Crkva onih izvora, početaka. Isus nije utemeljio zajednicu onih koji u njega vjeruju i za njim idu na nekim principima, načelima, normama, nego na ljudima koji su iskusili njegovu riječ, ruku, snagu.